Friday

SINISA TUCIC

Siniša Tucić, rođen 1978. godine u Novom Sadu.
Pesnik, esejista, multimedijalni umetnik.
Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu – odsek Srpska književnost i jezik.
Završio Specijalističe akademske studije.

Objavio tri zbirke poezije: «Betonska koma» 1996. «Krvava sisa» 2001. «Nove domovine» 2007.
Sarađivao u mnogim časopisima: Ovdje, Transkatalog. Simposion, Nezavisni, Danas, Stanje stvari, Polja...


Bavi se scenskim izvođenjem u Kamernom pozorištu muzike –OGLEDALO, u okviru kojeg je učestvovao u projektima « Prostor solitera», «Pred ogledalom», «Lice na metar».
Jedan je od osnivača Centra za novu književnost – NEOLIT, nevladine organizacije koja okuplja mlade pisce, književne kritičare, novinare, kulturne radnike, zainteresovane za aktuelna dešavanja u književnosti i drugačiji odnos prema savremenim literarnim fenomenima.
Živi i radi u Novom Sadu


Zagušljiva soba


Soba je prostor oivičen zidovima:

istočnim, zapadnim, severnim, južnim...

Napolju nema zidova,

ali postoji Istok, Zapad, Sever, Jug...

Iz imenice se rađaju pridevi,

pridevi proizvode predmete

koje oivičavaju.

Tu počinje nestašica prostora

i kontradikcija ove pesme.

Slabi strujanje vazduha,

svet postaje zagušljiva soba.


Nedefinisanost


Svaka stvar ima ugao programske

definisanosti,moj život je

traženje stvari i definisanje.

Definicije su potrošene,

ko će sadakonstruisati uglove

definisanja? Uglova više nema,

definicije su izbegle, dobile

azil za večnu Nirvanu.


Cepanje nelogičnosti


Kad bi tela mogla da se cepaju,

bilo bi sve po mojoj volji.

Znam pouzdano da bi moćni čovek sa neba

meni prodao moć cepanja,

olako,

kao ključeve od novosagrađenog stana.

Po čitav dan bih cepao tela koja

su nelogična i sklapao nova po

ukusu, kao Unicef puzzle.


Verbalni zatvor


Rečnik je verbalni zakon.

Zgrada u obliku knjige, užasnih ćelija.

U njih se dovode reči sa ulice.

Književnik je arhitekta tih ulica.

Tamo se reči organizuju u grupe

koje se zovu pesmama.

Grupe se rasturaju, buntovničke reči

odvode se u ćelije.

Posle ih odande vadim.

U etimologiji svaka reč ima

zatvorski dosije.


Noćne senke


Više nije sintetičko ćebe,

sada je deka od vune pomešana sa znojem,

posle noćne polucije.

Jedino mi je pejsaž plafona pao u oči,

kada sam ih bacao uvis.

Plafon više nije gore.

Ostale su samo senke automobila

koje prolaze ulicom.


Opasnost


(Ja sam heroj ulice)

Ulica je široka.

Širina visi o najtanjem koncu.

Konac, teorijski, ne može

da postoji.

Ulica pada.

Po njoj hodaju ljudi.

Oni su u neprekidnoj

padavičarskoj opasnosti,

ali ih štiti ulica

od propasti poetike.


No comments:

Post a Comment