Friday

ADNAN ZETICA

Adnan Žetica rođen je 1980 godine u Mostaru.
Objavio zbirku poezije Ljudi poslovice.
Dobitnik mnogih međunarodnih književnih nagrada.
Živi i radi u Mostaru.



ljubavna


Sumrak pada, ljetni pljusak, idealno vrijeme za pisanje ljubavnih pjesama, jer

kažu mi da nemam dovoljno ljubavnih stihova.

cigareta u mojoj ruci dogorjeva, kiša i dalje pada, instat kafa iz šoljice se puši,

sijalica je zgasla, struje je nestalo, laptop svjetli, čekaće me sat i devet minuta


da napišem nešto o ljubavi.


ima već petnaest dana kako kiša nije pala, osvježiće grad, možda ljude,

a obradovaće i novoposađene sadnice alica u voćnjaku.

ovo mi je druga kutija cigareta danas, moram prestati pušiti,

i trebam više, jer imam sve uvjete za to, razmišljati o ljubavi.

Sumrak je pao, kiša je nastavila liti, cigareta je dogorjela,

drugu sam pripalio i razmišljao o ljubavi,

sve dok nije došla,


nježno mi stavila ruku na leđa, te mahajući glavom pepeljaru ispraznila.



Šćer


Kahva ne da šutjeti, imala sam supruga,

braću, svekra i svekrvu, četvoricu sinova i dvije snahe.

Zborila sam na njihove slike obješene po zidu,

o svakom malo kazivala.


Dosadilo i ženama na kahvu dolaziti slušati moju nesreću,

kahva ne da šutjeti a o drugom ne znam zboriti.

Jedan sin, marš preživio, u jednoj šćer bratovljevu nosio

a u drugoj svoja crijeva.


Prava princeza, živa i zdrava, svemu sam je naučila hodati,

pisati, čitati, sve sam halalila zbog nje, i dušmanima i bogu.

Djeca neće da se druže s njom, kažu:

Ne zna se smijati, i tome ću je učiti

čim se i sama naučim.



Algebra


Minimalac plaća, dvjesto i trideset maraka.

Dvoje djece na fakultetu, semestar dvjesta maraka,

Osam plus osam: šesnaest semestara sam platila,

a u tih šesnaest semestara tridesetpet plata nisam primila.

Želja za znanjem bi kao božja kazna.

Kako ni sama ne znam ali poludim kad mi mali kaže:

Majko, agebra je koncizna nauka.



Sat


Dvanest sati i trinaest minuta, pokazivao je.

Na poklopcu ugravirano: za petnaest godina rada.

Tehničke karakteristike sata su da kuca na puls, a može

raditi četrdeset osam sati bez pulsa, nepotrebna potrošnja baterija,

solidan kaiš i poznata marka daju mu određenu materijalnu vrijednost.


Svak je uzeo ponešto, čizme, čuturu, jaknu, a ja sam skinuo sahat.

Znači, leš sa čije ruke sam ga uzeo više od dva dana bio je beživotan.


Nosio sam ga uraru; pregledao ga i kaže: sve je ispravno.

Stavim ga oko ruke – neće da kuca. oko njegove ruke kuca.


Mislio sam ga čak i prepraviti

da umjesto na puls radi na baterije, ali ne može.


Odnesem ga drugom uraru – ista priča: na njegov puls kuca,

a na moj ne može. "Kao da ljudsko nisi biće", reče mi.



Jastuk


Otac nije plakao, smijao se, grlio i ljubio u javnosti,

a

postoji par starih slika koje govore drugačije od sjećanja.

Kudio je rijetko.


Uprkos svemu volio sam spavati pored njega

iako

je između nas uvijek stavljao veliki jastuk.

Za mene kažu da najviše ličim na njega, rijetko se smijem,

slika na kojim se smijem ima više, istina,

neuporedivo više se i slikajem.


Imamo istu boju kosu, zalizak na lijevoj strani,

averziju prema rječima koje iskazuju ljubav,

neopisivu strast prema cigaretama i alergiju prema alkoholu.

Poput njega opasno udaram nogama u snu,

pa kad djete legne pored mene uvijek između

nas jastuk moram da stavim.

No comments:

Post a Comment