Nikola Baćo Vujnović je rodjen u mjestu Panik kod Bileće. Još u osnovnoj školi je zavolio poeziju i počeo pisati pjesmice. U srednjoj školi, i kasnijim mlađim danima, isticao se i značio perspektivnog pjesnika, što je i nobelovac Ivo Andrić javno istakao dodjeljujući mu, kao predsjednik žirija, prvu nagradu na prvoj manifestaciji Sarajevskih dana Poezije.
Kao uzoran i omiljen pjesnik, na književnim nastupima, je često dizao na noge sarajevsku publiku. i kao takav, u društvu sa kolegama pjesnicima tog vremena, Duškom Trifunovićem, Izetom Sarajlićem, Velimirom Miloševićem... gostovao i nastupao u svim republikama bivše Jugoslavije, kao i na Radio TV Moskva, Radio TV Sofija i dr. Dalekih šezdesetih godina primio je prvu jugoslovensku nagrdu za rodoljubivu pjesmu Vječito licem suncu, koju je posvetio voljenom Trebinju.
No uskoro su, velike društvene i lične obaveze, spriječile Nikolu na putu njegovog pjesničkog uspona, iako je, kad mu je vrijeme dozvoljavalo, rado pisao poeziju.
Objavio je zirku poezije Zavjet dalekom snu, koja je dobila međunarodno odličje na svjetskom Festivalu pjesnika i poezije.
U pripremi su zbirke poezije: Poezija snova za djecu pod nazivom Mila i Djeca su od vojske jača.
OJ Č O V J E Č E
Šta ti mogu ljepše reći
No da bdiš u svojoj sreći
I da te u duši grije
Žar blistave poezije
Što trepti ko vrela jara
Iznad južnog kamenjara
Znaj da nema šta finije
Od ljepote poezije
Što čovjeku dušu čara
I milinu u njoj stvara
Nit' ti može nešto jače
Smirit dušu da ne plače
Pa nek' ti se često snije
O ljepoti poezije
I neka ti duša žudi
S tom ljepotom da te budi
A ne da te stalno muči
Ružna java puna žuči
Zato nek' ti duša bdije
Sa ljepotom poezije
I nek ti s njom s puno žara
U grudima sreću stvara
A koja će da te budi
Čovječnosti punih grudi
Oj čovječe čuvaj dušu
Tjeraj iz nje bol i sušu
I puni je sa toplinom
Radovanjem i milinom
Jer ćeš sa tim poput l'jeka
Sačuvati duh Čovjeka
SNOVI KAO POEZIJA
Šta se može snit finije
Od lijepe poezije
Koju ljudska duša stvara
Emocijom punom žara
Što čovjeka kad je sniva
Obuzima da uživa
A nema se šta finije
Snit od sjetne poezije
Koja ljudsku dušu čara
I milinu u njoj stvara
Nit šta može od nje jače
Smiriot dušu da ne plače
A kad moja duša snije
O ljepoti poezije
Emocije nju probude
I srce pa skupa žude
Da uz snagu nadahnuća
Pjesmu tvore do svanuća
Tad mi se u duši stvara
Emocija puna čara
Koja mi milinom budi
Uzdahe iz sjetnih grudi
I poetske izazove
Da stihove stvara nove
Moć mi neka tad iz pluća
Budi sjetna nadahnuća
I u njima snagu daje
Mom životu da istraje
Da u duši sjetno stvara
Poeziju punu čara
T R A J N E Ž E L J E
Trajne želje mog života
Bjehu sreća i dobrota
Al' su mi ih vanjske sile
Često s bolom udaljile
Dok sam snen i budan snio
Kako bih to srećan bio
One su mi k'o u tmini
Često bile u daljini
K'o da se od mene krije
Sreća sa mnom često nije
Pa me neke druge moći
Obuzimlju u nemoći
U nadanja moja duga
Često uđu bol i tuga
Pa mi dušu sobom pate
Dok mi želje sreću vrate
A svakom je draž životu
Sanjat sreću i dobrotu
Ali ne zna niko bliže
Put kako se do njih stiže
TRENUTAK SREĆE
Kad najslađa i najveća
Obuzme čovjeka sreća
I dušu mu kao žarom
Ogrije sa milnim darom
Tad mu plam iz oči sije
I s lica toplinom grije
Šta bi tada nego sreća
U čovjeku bila veća
Moć koja mu dušu plodi
Da milinu proizvodi
Ili neku dragost veću
Lijepu k'o svoju sreću
Kakva bi to duša bila
Kada ne bi sreću snila
I kada bi u dubini
Tugovala u praznini
Bez radosti i bez žara
Koje samo sreća stvara
Zato čovjek napred kreće
Ponesen od svoje sreće
Koja mu tad dušu plodi
I radost mu proizvodi
Što ih u tom hodu grije
Sreća koju stalno snije
No comments:
Post a Comment