EMILIJA VASILJEVIC

Emilija Vasiljević.

Živim u Puli već 35 godina. Došla u carinsku službu i ovdje svila gnijezdo sa svojom djecom. U okrilju maslinika i dobrih ljudi moja je biografija dobila novu majku Istru, tu je rođena moja unuka Minja, moja velika ljubav i moja najljepša pjesma!

Rođena sam na brežuljcima Šumadije u malom selu Konjevići na ulazu u Čačak, 22.10.1943. godine.
Tako sam spojila šljivike i maslinike i svoju rodnu rijeku Čemernicu, pritoku Zapadne Morave, sa rodnim morem Jadranskim, moje voljene unuke.
I sve to u mojim pjesmama šumi i diše…

U invalidskoj sam mirovini već 10 godina i posvetila sam se pisanju.

U srednjoškolskim danima uređivala sam časopis „Mladi ekonomist“, objavljivala kratke priče i stihove.
Do nedavno sam objavljivala i uređivala časopis „Informator“ svog Društva tjelesnih invalida Pula.
Zadnje tri godine objavljujem na FB stranicama.
Ove godine mi je objavljeno nekoliko pjesama: „Možda je o ljubičicama“, „Balada jedne usplahirene ose“, „U bistro majsko jutro, možda je ljubavna“, „Snoviđenja u maju“ i „Bez počinka“.
Bila sam učesnik Festivala fejs poezije u N.Sadu sa pjesmom „Bluz jednog odrastanja“

Možda je o ljubičicama

Danas sam,

košarom prepunom pjesama,

na gradsku tržnicu krenula.

- Kupite buketić za svoju Dragu! -

pjevušio je prodavač ljubičica.

Ulični svirači me pozdravljali:

- Sretno! - kažu mi - Zar baš moraš?

- pita me Gitarist.

- Stigla mi na naplatu neka Obećanja.

Ovrhom prijete Snovi nedosanjani.

Čežnje su, ove zime, posebno zeble,

nakupilo se i za grijanje.

I neke Tuge stare i Ljubavi nepreležane

- moram pa što bude!

- Kupite buketić za svoju Dragu! -

pjevušio je prodavač ljubičica.

- Eh, kad bi ti barem bile u rimama,

mogla bi tu s nama. Pored njih

trešnjeve boje,ležerno raširena,

leškarila je za violinu kutija

... i bjelasalo se par novčića.

Najljepšu haljinu bila sam obukla,

odvažno i krepko tek do tržnog Redara stigla.

- Nemate plaćeno mjesto, obrt, udrugu... ništa?!

(Kupite buketić, pjevuši prodavač ljubičica.

Umalo se rasplakala nisam.)

- Možda vas neko primi, pokušajte,

samo da vas inspekcija ne pronađe.

Što da vam kažem?!

Prodavačima povrća bila sam sumnjiva.

Oni sa voćem, samo su rukom odmahnuli.

Mesar je rekao: „da si malo mlađa“.

Mljekarica me majčinski zagrlila -

„Ja bih te primila ali su kod mene najstroži" -

i nasmiješila mi se dobrodušno: „Uzgajaj

nešto korisno, tko danas za pjesme mari!?“

Vjetar se niotkud oglasio i mojom

košarom poigravao.

- Padaju vam pjesme, dajte da vam

pomognem! - prodavač ljubičica se

smiješio.

- Pustite, neka ih vjetar nosi!

Nemojte tako! Ova je „na vjetru ruža,

ta mi se posebno sviđa, kupit ću je."

- Poklanjam vam, moram kući.

- Evo vam buketić ljubičica.

Možete tu uz mene prodavati.

Jučer je jedan vaš kolega

skoro pola košare prodao. Tražile se

ljubavne i rodoljubive. Kakve su vaše?

- Ne znam, nasumice sam nabrala.

Evo još jedne pod klupom. “Oblutak“ - i

ona mi se sviđa.

- Poklanjam vam, moram kući.

Evo vam još jedan buketić!

Što da vam kažem?!

Stigla sam kući i poželjela jednu ljubavnu

napisati, dok mi se još sve plavilo u duši

od ljubičica i njegovih pogleda.

Oči mu bile iste boje i mirisali su

isto. - On i ljubičice!

Još jedna Čežnja, koju iduće zime

treba grijati. Još jedan San, koji će na

naplatu doći nedosanjan. I pjesma

koju ću uličnim sviračima pokloniti.

Možda bude ljubavna?!

A možda o ljubičicama?!

Samo kap dobrote

Sanjala sam:

-Biljke su ljudima pružale ruke

i mahale nježnim vlatima...

Dodirivale su nas

tamno zelenim prstima,

okićenim prstenjem Vjernosti-

nebu i jutru i magiji stvaranja..

Spoznala sam:

U rascvalim bojama cvjetova

Kriju se hiljade svjetova;

U laticama mirisa

hiljade pjesama radosnica

i jedna moja kapljica plača…

Sanjala sam:

Katedrale su ljudima pružale

Zvonike

I mahale sanjivim zvonima…

Budnice milovanja su potekle

niz napukle molitve očaja…

Obznanjuju ljubavnicima

oprost!

Tužnima radost u zrnu pijeska

pod jezikom biserne

školjke…

Nemoćnima snagu

u zjenici novorođenog

sunca…

Budna sam:

I pružam ljudima ruke,

prstenjem strepnje okićene...

Mašem im tamno zelenim

prstima nadanja...

Vjerujem:

Nebu i Jutru i magiji

Stvaranja...

-I samo jednoj kapi Dobrote Tvoje,

vjerujem...

SRCEM MISIONARA...

I. Vidjela sam:

Danas sam te vidjela,

Dijete.

Danas sam te upoznala,

sa očima straha i ljudima

koji se u tim jezerima tuge

ogledaju.

Danas sam te vidjela i

gorkom šutnjom molila:

-Nauči me hodanju

Po tvojim poljima nevinosti,

na kojima je svrgnuta Milost.

I Smrt se imenom Gladi naziva

I zaboravljena zapovijest božija

I oskrnavljena riječ Njegova…

Nauči me, Dijete,

Kako se uzdići silaskom

U grotlo očaja-

Tamo gdje nas poput

Mača

Reže oštrica tvog plača…

Danas sam te vidjela

Dijete,

sa očima u kojima se

ljeska sva tuga ovoga Svijeta..

Nauči me

kako kap po kap

Vodu ti dati

kako

savjest Moćnika

u jatu nebeskih ptica

nad beskraj tvoje patnje

poslati…

Da li:

-dozivanjem kiša „bisernica“?

-molitvama... ?

-Krikom nečije ljubavi

Neuzvraćene…?

Ili

pjesmom o „matmi“ …

II. MATMA

Mi,

Koji razbibrige tražimo

Provociramo

Pozdravljamo

Koketiramo,

A, pri tom,

Tugu u oku

prvog susjeda

Ne vidimo

-Da li znamo,

da li možemo

znati:

Koliko boli u plaču

Tog dalekog Djeteta

ima…

Koliko boli u jauku

Nemoćnih,

Čoporu gladi i žeđi

posluženih…

-Ničim se ne pere

Ta javka očaja.

Ta svrgnuta zapovijest božija

Ta oskrnavljena riječ Njegova

Ničim se ne pere,

Samo srcem Misionara

koji se ne boji

žeravicama stvarnosti

bosih nogu koračati…

Koji se ne boji

U srce tame do koljena

zagaziti…

Samo srcem Misionara...

Samo Srcem Misionara,

koji zna,

koji je naučio znati

kako vodu kap po kap

davati---

pa ga zovu matma- onaj koji tjera smrt…

„MI SMO IM DAVALI TAKO ŠTO STAVIMO PRST U VODU PA IM DAMO DA SISAJU I DOBILI SMO OD NJIH NADIMAK MATMA

ONAJ KOJI TJERA SMRT U PREVODU TAKO SU NAS ZVALI“-(citat iz pisma)

Napiši životopis!

Čula sam kako govore:

"Njena je „biografija“

Ostala na granama jedne topole;

U krošnji jedne umorne kruške;

U nervoznom viru jedne rijeke

Imena znakovitog: Čemernica!

Njena je biografija tako nevažna

Da je ni vjetar ne dira,

Ni ptice ne svijaju gnijezda.

(Samo poneki bosonogi vrabac

Naiđe i kljucne,

Odsutnom radoznalošću…)“

-To sam vam i sama mogla reći!

Svoje sam prvo kupanje obavila

U toj malenoj rijeci,

gorko-ljutog imena: Čemernica,

Pa sam krenula,

Bosonoga i zanesena,

Od Prostora i Vremena

Graditi Život!

Umivale su me

Mnoge rijeke i planinski potoci

Snagom pojili …

Gradovi mi nudili, umjesto

poljana uz rijeke ostavljenih-

podatna njedra Trgova .

-I ja sam sijala i žnjela…

Snopove uroda slagala:

-piramida radosti i poneka

Kapljica bola…

…

Tada su, niotkud, naišli Detektivi,

Tigroglavi:

-tko je ona- kad bez životopisa

Hoda svijetom i našu prašumu

Svojom naziva?!

Našli su moju Topolu

I listove potrgali…prepilili i

Stablo kruške- do korijenja…

(Rijeka je već bila presušila!)

Tada spaziše vrapce bosonoge

I mrežom pohvataše!

Detektivi- leptirokradice:

-propjevat će nam Vrapci,

Godinama su kljuckali…

I Vrapci propjevaše glasom slavuja!

Tigroglavi se skameniše:

-samo je svoje kupanje prvo,

u toj malenoj rijeci, odavno presahloj,

Obavila…Kunemo se čašću

svog roda Bosonogog,

- ništa nije kriva!

To sam im i sama mogla reći!

…

Danas,

Moj životopis,

Bez Kruške i bez Topole

Luta prostranstvima šljivika

I maslinika…

Pluta od jezera do mora

Iz slivova rijeka izranja

U kose topola uranja…

Uz vrbike i sjenokoše sanja i

Traži svoje vrapce bosonoge!

-Kloni se obuvenih

I začešljanih

I onih,

Sa maskom uljudne znatiželje,

Moja posvojena kćeri!-

Maslina majka mi šapuće…

…

-Napiši „biografiju“, kad ti

Lijepo kažem!

Bluz jednog odrastanja...

U puno jutro

Prolaze autobusi

Prolaze radnici

na biciklima sa svjetlom

Prolaze Namršteni

prolaze Polaskani

I oni visoko dignute

Glave…

Ja,

Ni polaskana,

Ni naspavana

(samo sam majka)

Užurbana

-Dva najdraža Ljiljana

Odvodim u tuđu Baštu.

I svijaju se uz moje skute,

Stisnutih ruku u grču strepnje

Ljubim im kuštrave glave

dok naše prepletene siluete

u staklu ulaznih Vrata

oproštajni Bluz ispisuju:

Samo jedan zagrljaj

-nema vremena!

Samo jedan poljubac

-nema vremena!

Želja za drugim ostaje

Suza u oku...Bol u grlu....

Malene ruke, pružene

Bole

-Što su malene

Što mi ih otrgnuše

Što nema vremena

Vremena,

vremeeenaaaaa!!!!

…

Trči na prvi i drugi autobus

Trči na prvo i drugo vrijeme

Sjenka bez svjetlosti!

(samo sam majka)

Usplahirena

-Dva najdraža Ljiljana

Ostadoše u tuđoj bašti!!!

I ne reci mi, prijatelju,

„dobro jutro“

-Nije mi dobro!

(dok moje srce u crnoj šutnji,

još plače svoj bluz…)

I ne pitaj me „kako sam“.

-Nisam dobro!

Dok ne zarijem glavu u pijesak

još jednog radnog dana…

Dok se ne pomirim sa

Neminovnošću

-a sljepoočnice otkucavaju…

Sačekaj prijatelju,

Dok ne prigrlim

Dva mala, mala sunca

Dva bistra pogleda ruža

-Biće mi dobro i jutro i dan,

i vjetar i vijavica,

-Dva najdraža Ljiljana,

U naručju prepunom radovanja

Dovest ću iz Vrtića

Kući…

…

I tako,

iz dana u dan,

Moja djeca i ja,

Pjevasmo naš BLUZ,

Do simfonije odrastanja…