Pišem poeziju i kratke priče od prvog razreda srednje škole.
U pripremi za štampu je i zbirka kratkih priča "Noć Slomljenih Strela".
Izdao sam prvu zbirku poezije 2007. godine.
Naslov zbirke je “ POLJUBAC ŽENE ZMAJA” u ediciji: “Gospođe iz Vinče”, glavni urednik knjige je Jadranka Bunuševac, Recezent Boško Mandić.
Promocija knjige održana je u SKC-u 2008 godine.
U pripremi za štampu je i zbirka kratkih priča "Noć Slomljenih Strela".
Poslednji Momenat
Već sada treba postaviti sledeći momenat
Teško je uočiti takav detalj
Uhvatio sam poslednji trenutak
On traje večno.
Rođendanski Poklon
Ako želiš da poletiš,
Priđi i reci mi to šapatom,
Reci nežno.
Ako hoćeš u vodi jasno da vidiš,
Prenesi mi tu sliku,
Tako, kako samo ti umeš.
Ako želiš radost,
Zauvek sa sobom da nosiš,
Pogledaj me da zadrhtim.
Ireni za 11.10.2007.
Jesen
Sve se kotrlja i na prstima prikrada,
Tihi glasovi i čudni oblici,
Nikada ih neće prepoznati.
Zvezda je okovana u tamnici straha,
Rastrzana , puca…
U beskrajnoj želji za slobodom.
Blato na cipelama,
Puno papira u vazduhu,
Podgrejano mleko u čaši.
Pod krupnim kapima kiše,
Neki ljudi umorni glasno viču i psuju,
Svi izgledaju zdravo i svi su za opštu stvar.
Sanjao je da je daleko,
Pesak mu je klizio kroz prste,
Crveni plamen se stapao sa nebom.
Stotine živih, ranjenih vukova,
Luta izbezumljeno u čoporima,
Mislili su da mogu odoleti.
Dugo je mislio na nju,
Ostao je samo zveket na oknima,
Ova jesen ju je odnela.
Nervni Slom
Na putu se dogodio strahovit udar
Mahniti ljudožder...
Pojeo mu je brata.
Plakao je čitavu noć,
Sakriven u krošnji baobaba.
Dan je doneo zaslepljujuću vrelinu ,
Sa svih strana curila je mast.
Pustinja je zlokobno darovala znake,
Bele kosti i jata lešinara.
Malaksalo je telo,
Zapalio se um.
I da li je priviđenje ili spasenje ,
Zaista čudna pojava...
Bela, bosa devojka i kamila...
Kao da je srce prestalo da kuca,
Odmah zatim kao nervni slom.
Njen Drugi Dolazak
Proleće u njenim grudima
Plamen u očima
Korak posebno lagan.
Vetar topao , blag
Nosi njene snove
Sa njima nade postaju stvarne.
Ruka njena na tvom ramenu
Odnosi svu bol.
Njen povratak
Čekaćeš...
Oko Postanja Tebe
Oko Početka , Oko Kraja
U silini nasilja
Postoji svežanj
Za tebe skriven.
Ti, sjajna, uvek zahvalna
Znaš da veličanstvenost beskraja
Sada čami u tami ogledala.
Misliš o muzici dodira
Lepoti zagrljaja
Idi dalje...
Kroz prašumu insekata
Preko planina starih mamuta
Starih čopora i dobrih vilenjaka.
Kroz zidove umova
Gde će biti teško
Tu hodaj na prstima.
Završi snažno
Sa svežim uzdahom
Nekog davno zaboravljenog vazduha.
Ja već vidim
Kako stojiš , sasvim nova
Kao tek stvorena.
Maskenbal
Jedna bela ošišana ovca
Jedan crni gusar sa prstenom još crnjim.
Tri Don Žuana
I vesela golubica.
Gripozni pacov što slini i štuca
Žuti pas koji nervozno laje i sve provocira.
Stari Nosferatu
I pospana balerina.
Nasmejani Kralj
Radoznala Kraljica.
Čovek bez maske
Gordo nosi buket buntovništva
U sitnim grudima.
Maskenbal
U staroj kući pokraj puta
Jedan fenjer ispred trema.
Zabava bez reda i poretka
Nužno će izgleda biti da neko strada...
U truloj kući
Sa terase , kroz trule daske
Iznenada i sasvim neočekivano
Kralj pijani propade
Na Nosferatua pade
I vrat mu polomi.
Prinuđeni da problem reše
Uhvatiše ga tri Don Žuana
I pred kuću, na zemlju ga baciše.
Jutro menja stvari...
Pospana balerina se sasvim razbudila
Sada čudno gleda i u sebi se pita
Gde nestade sa osunčane zemlje
Nosferatu , prijatelj njen stari
Koga je htela kulturno i svetski sa posebnim zvanicama
Dostojanstveno da sahrani.
Maske su pale
Svežim vetrom odnešene
U noć sa druge strane.
Kolosek
Mutna je ovo krv koja sada u meni vri.
Misao se lukava ušunjala...
Ti nisi od ovog sveta,
Šapuće mi.
Kakva je to pomisao koja sa prevarom dolazi.
Pokvareno zna gde da udari.
Nema mnogo vremena...
Trebao bih brzo da sve smirim.
Da mogu da čujem srce što teško lupa.
Moram oči umorne da silom otvorim.
Da vidim...
Sva stvorenja zemaljska,
Lavove i zeceve i ajkule i male ribice
Drvorede, pečurke , i sve ptice nebeske.
Da vidim uopšte sve što stvoreno je.
Nebo i Zemlju , Vatru i Vodu
I ono što diše iznad toga da probam da omirišem.
Tako da bih znao da misao koja mi je data,
Na više puteva bi mogla da odvede.
Nevolju pravim i čitavu zbrku.
Neznajući prosto da duh moj tebe traži.
Zar sam mislio da istina je,
Da svet moj sakriven negde,
Stalno od mene samog beži.
Ovde sam ja.
I misao moja porazna nema izgleda,
Da se u pijavicu krvožednu pretvori,
U gordo obličje i nadmenu tamu.
Oslobodih se muke,
Kroz saznanje ovo bodljikavo.
Sada kroz vreme letim.
Svemu stvorenom uzdah blagi ostavljam.
Još samo želim da mogu da molim,
Da primljen budem ,
Sa svim onim što pokušao sam da nabrojim,
U svet novi,
Koji već se javi i reče,
Da kolosek taj je tajno , najtajniji.
Zlatoust
Zakrvio sam se sa životinjom ljutom
Zakačio sam se sa crnim vukom
Zario je čeljusti glatko kroz meso
Zakačio je kost.
Zar posle svega
Zar tako iznenada.
Zujao je roj insekata oko rane
Zariveni zubi pokidali su meso
Zar gotovo je.
Zamišljam sada čopor čitav
Zaleće se i kida me živog
Zamišljam kako sunce neću videti više
Zar ću u tami mrzloj da okončam.
Zaplakao bih
Zaridao na sav glas,ne da mi se.
Zora je presudila i čudom odgovorila
Zlatoust se vratio sa čoporom celim
Zločesti vučić, što odgajih ga odbačenog i čoporu vratih.
Zašto stoje
Zaziru li
Znaju me, ne bi trebali.
Zlatoust je prišao prvi i ranu moju počeo lekovito da pluje
Zoki je prišao drugi
Zalizao me.
Zagrljaj
Mrak je već neko vreme
I senka je nestala
Takav mrak.
Kobac se u srce uselio
Brzo i oštro
Nasrće na duh.
Svi novci
Sada su samo jedan važan znak
Ko ga odbije
Strada i u milost veruje
Ko ga primi
Taj ko’ zver pohlepan postaje.
Sapliću se ljudi u tom besmislu
I vrište i šapuću
Dok najluđe što je
Za decu opomena se obistinjuje
I ljudi na repove izrasle
Jedni drugima gaze.
Padaju tako
Na zemlju ledenu
I tek kada tako staršno i bolno zviznu
Ponovo osećaju
Da sve živo i mrtvo čeka
Očinsku sigurnost i Majčinsku toplinu.
*
Čeznući , vapeći i tražeći
Svetlost onog trenutka
Kada je kao mali pao
A Otac pritrčao, Sina podigao
I u zagrljaj večnosti uzeo.
Sumnja i Sočiva
Možemo da prošetamo večeras.
Ali znaj...
Poplavljena su polja
Oduvani krovovi
Gazićemo po mahovini
Udobnoj, svetlucavoj.
Tvoje zelene oči imaju lucidan sjaj
Čini se kao da rastaču mrak
Ali dok te gledam sada
Probode me oštar mač , sumnja se zove
I bol koju zada, sumnjičavo pitanje mi postavi
Da li su to u tebi sočiva u boji
Sočiva za oči.
Neizdrživa me jarost slomi
Izvini , zauvek izvini
Ali prst moj će morati da se uveri.
I ako dotaknem tu materiju
I otkrijem da mračne , zlobom ispunjene,
Oči iz tih duplji na mene urok bacaju
Ubiću...
Ubiću snagom ne pantera , već lava
Zgromiću ne gromom već kamenom
Kometom
To znaj.
I ako preovlada užas i bespuće
Usled sumnje i bratske joj laži
Gde nas život vodi ja ću znati
I to znaj
Naći ću izlaz i dostojanstven kraj.
Jutro je
Čavka ti sluh oštri
Muziku u potpunoj tišini čuješ.
Gospodari noći nestaju.
Prošlo je čisto.
Sada će ti zvona reći
Jutro je.
Pogled
Ja sam tu i dalje.
Pogledaj me u oči.
Saznaj šta te progoni.
Znaj da odgovor brzo dolazi.
Očima Vere
Ja sam tu i dalje.
Pogledaj me u oči.
Saznaj šta te progoni.
Znaj da odgovor brzo dolazi.
MUK
Ušao si u predeo koji treperi u preobražaju
Polako vidiš i nekako se otvaraš.
Ta oblast postoji još pre vremena
Tu je pre postavljanja prostora.
Budući da si pre nego što si otvorio ta vrata
Bio kao gromom dotaknut
Vatrom opsednut i zemljom zatrpan
Shvataš da sada granicu trebaš da obrišeš.
Kada otatle isploviš
Medju svet kada se vratiš
Nemoj da brineš, da zadrhtiš
Normalno da te je dočekao
Muk.
SABOR
Lutaš gladno , nikada sit.
Otporom žedno , slano piješ, da žeđ bude veća.
Mlaz sumporni bljuješ.
Ne želiš mir ni u senci da osetiš.
Vrtiš se u krug.
Nikada ne znaš gde si tačno stao.
Kada zmiju spaziš, težiš da staneš
Otrov, staroj saputnici da izliješ.
Gluvi i nemi.
Kamen je mekši.
Ubico van vremena što postojiš.
Trulež i smrad su ti mirisi blagi.
Trupla pokidana, razbacana,
Tvoj su orden.
Nabrajati sve ono što nisi,
Besmisleno je.
Reći nešto da jesi,
Sramotno je.
Sabor bi da padneš.
I da se ponovo podigneš.
Dok potpuno ne posustaneš.
I odlukom svojom na beskrajni put kreneš.
On jedino zna
Da li ćeš i kakvav da se vratiš.
PLAMEN
Zaprepašćen stojim , nikako pogled da odvojim
Plamen predamnom blješti i do neba se diže.
Prizor je inpresivan
Ogromno kameno zdanje
U vatri besnoj puca.
Vrište ljudi, žene, deca
Beži sve što može pobeći.
Plamen ruši , proždire
Krake po noći baca
Kao da vazduh liže.
Stojim nepomičan i dalje
Vatra mi se u očima ogleda.
Strast okrutna
Noge mi u lance baca
Niti mrdam , niti trepćem.
Gledam vatru kako visoko zdanje guta
Dok posmatram
Vatru takvu sam u sebi stvaram.
*
Te noći ni oka da sklopim
Napolju teški oblaci
Mrak u sobi – tmina.
Nasuprot tome , meni sve sija
Kada oči sklopim , isto tako
Plamti, prži, blješti
Buka u ušima i strah
Srce lupa
Svaki mišić zateže se kao struna.
Zoru dočekah na prozoru.
Kada na horizontu ugledah prve zrake
Zvezde što u vatri živi
Što svetlošću svojom život raduje
Polako sklonih pogled i shvatih
Kakvu prednost sada imam.
Dišući snažno smirujući sebe
Speman da se okrenem i poletim
Upalih malu sveću u dubini negde
Unutar sebe.
Plamičak taj što gori a ne peče
Što raduje me i nežno bodri
Shvatih da trebam da pazim
Da se ne ugasi i da idem tamo gde me vodi.
ZA SUNCE I ZA MESEC
Sunce i Mesec nas više ne vole,
Misli koje im dajemo bole.
I ako zaronimo da shvatimo tamu u nama,
I mrak koji je od mraka mračniji.
Trebamo znati koliko možemo dugo dah da zadržimo,
Da ne bi tu gde smo zaronili i ostali.
Već da se misao plodna u nama uvek nova,
Svakog časa radja
Da bi izleteli...
Uvek prema svetlosti...
Da nas i Sunce i Mesec zavole,
I sve što diše da se prema nama okrene.
Apstrakcija
U mikrodelovima sekunde
Samosvest je u zamci neprilagodjenosti
Prokletstvo se krije u najtajnijim kutcima.
Lov na ljubavno pismo
Koje ne napisano leži u nečijim grudima
Hoće da od lovaca pobegne , da se izlije
Kao krupna kap prolećnih kiša.
Mašina je ludački dizajnirana
Prašinom oblikuje velika slova
Koja se mogu videti jedino sa planina.
Milioni izgladnelih saputnika
Žele da shvate tvoju sitost
Hoće da budu sve samo ne ono što jesu.
LIČNO
Tu je duh koji lebdi
Usmeren da te rani.
Greškama tvojim
Igra se strasno
Sa namerom svesnom,
Da te sahrani.
Vidi,
Tebi rdja uhvatila dlan
Čadj na licu razmazana.
Na slabo tvoje telo
Okačio si teži od sebe
Kaput crni.
Podlost u mašti
Stvara ličnu masku.
Misliš o stvarnosti iluzije
Kažes da nije čudno
Kada sa neba životinja padne.
Hrabro podnosiš sav svoj bol
Uspevaš da gonič duhova svojih budeš
Drugima znaš da odgovoris brzo.
Pogledaj se još jednom
I još jednom,
Slobodno...
Zašto si svaki put drugačiji
To nećeš tako lako saznati.
13.februar 2006
in memoriam on 16.02.2009
Mirko Šveljo died
Pogledaj Me !
Očaj zlokobni um ti pomračio
Praznina alava zube ti rasipa
Crv maligni se u tebi nastanio
Mraz u srcu Odavno ti oči zapaljene zatvara
Gmizavac je postala tvoja duša
Škorpija nema otrova kojim bi tvoj otrovni jezik nadjačala.
Nosiš strah u sebi pakleni
Zarazu vekovima dojenu
Ljudski si otpad i ljudske krvi žedan.
Majka te je nežno podizala
Ti se kao zver uspravi.
strašna će biti noć tvog pada
Neljudski će biti slušati urlik tvog bola
Okove i tamnicu priprema ti tvoja sorta
Pacov zarazan biće ti najbolji prijatelj
Sve dok se njegovim mesom ne budeš počastio.
Pogledaj me !
Neka se od tvog pogleda na meni rane vrele otvore !
Pogledaj me !
Možda će mi se od tuge grudi otvoriti !
Pogledaj me !
Zauvek ćeš time sebe promeniti !
Komad U Ehu
Pocepan papir
Zgužvan i bačen
Bes
Tvoja osveta
I ograničenost izbora
Bes
Misliš da si završila
Zauvek tačku stavila
Znaj
Miris dolazi iznutra
Komad koji si bacila
Iako raspucan
Ostaje zauvek
U Ehu misli zapisan.
O ŽIVOTU
Sablasno i zlokobno škripe ta odurna stara vrata.
Udara skazaljka sata kao zvono rdjavo svo u rupama.
Srce tvoje lupa , snažno i potišteno, ječi, tumara.
I kapi što o pod zvecaju,
I grana koja o prozor ošinu,
I trzaj deteta u snu bunovnom.
Lom, krš, beznadje, prkos,
Gnev, zaraza i ološ okolo nas kolo prave,
Besno, igru smrti igraju.
Rob sam, da me oslobodiš !
Prah moj rasut luta, da ga sastaviš !
Razum mi se raspucao, da ga obnoviš !
Na kraju strahova paklenih,
Stojiš i vičeš !
Zašto, zašto !
Život čoveče u smrti tražiš !!!
( Novembar 14. Subota. 3 ujutru 2009 )
O Čoveku
Jedan pucanj u slepo.
Jedan pucanj u srce.
Jedan pucanj u srce njegovo , jedan u njeno.
Rupa kao raka što ponorom u nebo gleda.
Ljudi koji u nju mučki bulje.
I kao da Sunce iznad njih ne sija.
Zvižduk zove.
Metalno u ušima zuji i zauvek ostaje.
U groznici , lepljiv buncaš.
Govoriš o prošlosti,
Travi, leptiru, vodi, ljuljašci,
O mravima , koprivi, staroj česmi.
Jedne , baš ni jedne reči,
Ne reče o čoveku ili ženi.
( Novembar 15. Nedelja. 3 ujutru 2009 godine na dan smrti
Njegove Svetosti Patrijarha Srpskog Gospodina Pavla)
Treći
Ukrstiše se putevi,
Pred sumrak u polutami.
Dva poznanika,
Prošlost im duboko zasenčila lica
Nedostojne reči u isto vreme izgovoriše:
" To si ti , stari...? "
Razlog da uopšte stanu
Jezovitu i čudnu misao nosi
Ne bi oni ni zastali
Da nije u pitanju treći.
Brat i prijatelj,
Koga zemlja uze,
Gde ga već odavno do kostiju opustošiše.
Ipak susret njihov,
Setan i samotan,
Brata i prijatelja pokojnog
Prisutnog u duhu kao da osetiše...
Neke reči bespotrebno razmeniše,
One kao ne izgovorene rasplinuše se , odleteše.
Glave spuštene i muk nemi , osećaj neugodan,
Dok obojica osećaše
Da mrtav čovek sa njima stoji i diše,
I jednom i drugom, istina je,
On zaista nedostajaše.
Teška praznina i muk sakati,
Stidna uobrazilja i jauk duševni,
Ništa drugo ne osta iza pozdrava,
Kada jedan levo, drugi desno,
Sada već po noći,
U maglu jesenju gustu,
Odšetaše.
Sestro !
Kuda tumaraš pred samu zoru ?
Kuda te noge umorne to još vode ?
Mokra je kaldrma,
Mahovina na starim zidovima.
Ruka tvoja vrela o kamen se svaki čas oslanja,
Kosti lomnjene, koža pocepana u ranama,
Pad do pada,
U besu bol nanosi ti i ruka sopstvena.
Traži telo drhteći odmora,
Traži...
Ali opaka je misaona sila što ulicama te savija.
Stakleni pogled u prolazu.
Ježiš se i gušiš strahom.
Bol je u grudima nejakim.
Srce tvoje snažno odoleva,
Tiho plače i moli.
Toliko je vremena prošlo,
Misliš da oduvek u toj seni mračnoj živiš,
Da ćeš i život svoj njoj da predaš.
Tamjan ti je zamirisao ili ti to samo pridje uspomena,
Kao lažna uteha kada čama umom se poigrava.
San mrtvi te tada pita jesi li uopšte živa.
Ne možeš se setiti kuda se to krećeš.
Tako da pasaž umokreni,
Dom će ti noćas biti.
Mila majko !
Tako zoveš ...
Tako na glas vičeš !
Niko da čuje ...
Niko ne gleda , niti zna ...
Sestro !
Ti što noćima bazaš,
Dan što ti je zaboravio lice.
Znaj, ako uteha ti je,
Da noćas pored tebe ležim,
I ništa mi bolje nije.
Trzaj !
Obmana i zabluda,
Pakost i maligna emocija.
Rat...
Prah i pepeo.
Ništa...
Nema kraja,
Ponor ispod ponora,
Zlo na zlo.
Ništa...
Uistinu samo taština,
Prividjenja ludog sveta,
Magla praznoumlja i praznoslovlja,
Potištenost i duhovna teskoba.
Ništa...
Urla, cepa se,
Raspada se,
Na beskonačno nevidljivih delića.
Ništa...
I jedan trzaj !
U bolesti proketoj,
Dovoljan,
Da se skoči,
Kao ošinut da se otrezni.
Vapaj molitveni,
U nezamislivoj brzini,
Iz korena,
Duboko iz utrobe zemlje,
Kao da je trik,
Ona cvet mirisni postaje !
Tako Tiho Plače
Velika suza...
Još potekla nije,
Pogled je zamaglila.
I odmah zatim kao kiša,
Pogled setan,
Skriva tajnu srca vrelog,
I nevine dušice povredjene.
Nije znao, nije hteo,
Dečak mali,
Nikakvo zlo da napravi.
Zlo su videli drugi,
Kaznili ga, tukli.
Tako su se ogledali,
U naručiju samoživom,
Teško su do kajanja dolazili.
Dečak mali,
Samo zbunjen,
Nežno gleda, ne razume,
I tako tiho...tiho,
Plače.
23.05.2010
Silazak Svetog Duha na Apostole – Pedesetnica – Trojice - Duhovi
No comments:
Post a Comment