Tuesday

MILIJAN MILANOVIC

Miljan Milanović, rođen 18.10.1982. u Zaječaru.

Bluzira u Nishvillu i sanja da zaplovi svojim brodićem Mediteranom. Piše iz čistog nagona. Trudi se da ne živi svoje priče, ali one žive njega. Svira bluz na jedanaestom spratu u bezimenom bendu i škripi već pregažene tekstove.
Oženjen je prozom i svake subote je vara u strastvenoj preljubi sa poezijom.
Objavio je roman “Homo ludens”, zbirku R’n’R priča “Bending” i izbor pesama „Buddha blues i dvanaestotaktni smisao života”, u antologiji mladih pesnika Niša „Tortu kroz prozor“.



Izvijanje


Ĉitam vesti sa rolne toalet papira.

Politika je proglašena narodnim herojem.


Po preporuci psihologa

bavim se humanitarnim radom.

Delim hotdog sa senfom

ratnim vojnim invalidima koji štrajkuju glađu.


Građanska dužnost je da svadbenu tortu

bacim kroz prozor.


Moj obraz je stvar obožavanja

impotentnom berberinu

za dvesta pedeset dinara.


Radniĉka klasa je mesecima

na neplaćenom odmoru.


Domaći zadatak mi je da

kajganom nahranim gazdariĉine pudle.


Šinteri su prohujali krajem.

Ostali su samo pseći povoci.



Kupus sa rebarcima


Ne pišem ljubavne pesme jer su dosadne.

Jebiga, volim samo burek s mesom.


Matori pljuje na trotoar dok mi drži ĉas

oĉuvanja tradicije.

Ko će duže da izdrži dok se gledamo u oĉi.


Odlaziš na pijacu po luk, a uporno kupuješ jagode.

To je provaljen fazon.


Mrzim tipove koji priĉaju na mob u GSP-u,

da bi skratili vreme.


Mraz stego brisaĉe,

a ja vozim nakrivljen autobus, pun domaćica,

u kineski tržni centar.

Kasnim već petnaest godina

i prelećem preko rupe.


Ćerkica mi je krenula u školu...


Starija sestra je velika kurva,

a sve naše devojĉice uĉi kako se ĉuva nevinost.


Evropa je država sa one strane Atlantika

gde možeš stići autom preko mosta.


Pun sam holesterola.

Komšija mi šalje dimne signale iz svog dvorišta,

dok roštilja sa zetom na dan Svetog Nikole.


Gorko mi je i kad grlim unuke.

I dok jedem snajkino slatko od kupine.

I kad pljunem na trotoar, u Ĉikagu,

dok držim ĉas oĉuvanja tradicije.


Gorko mi je, a jebaĉina u susednom stanu

godinama ne prestaje.



Duša čoveka


Moj drug je oficir.
Njegov san je da postane general.

Rukujemo se pred let u Lisabon.
Ja nikada neću biti heroj,
a on nikada neće
pišati u parku Monsanto
i opijati se uz fado.



Hobi


Kad više ni decu nisam mogao

niĉemu novom da nauĉim

isplanirao sam savršeno samoubistvo

a onda su me umorni pokajnici vrbovali

da im držim kurs o eutanaziji



Reggae za mog burazera


da li možeš da priznaš

da džoint nije onakav

kakvog su ti ga dedovi zavili?


da li možeš da priznaš

da džoint ne radi

onako kako su ti očevi pričali?


da li možeš da okriviš sebe

što svojoj deci

ostavljaš samo šatove?


No comments:

Post a Comment