Nakon 'dva-tri' neuspjela pokušaja objavljivanja, shvativši da se njegov i senzibilitet vremena u kojem živi nesvodivo razlikuju, odustao je od te namjere. Kako pjesnici pišu zbog sebe ali ne i za sebe, čekao je priliku (možda u iluziji da baš sve krijesnice nisu iščezle) da - bez dugovanja i zahvalnosti ikome – izda, po vlastitom izboru, zbirku pjesama u obliku „samizdata“. Kažu da „tko čeka – dočeka“, u što se uzdao i autor, deklarirani nevjernik i idealista – te konačno zaista i dočekao. Kao pomalo inertnom tipu koji se aktivirao tek kad ga već Bog jednim okom mjerka, objavljena mu je potkraj 2010-te godine knjiga pjesama „Pjesme (za iščezle krijesnice)“. Uz nju, objavljivao je i u zbirkama s područja bivše zajedničke države (kako vidite, vrlo dobro se razumijemo): „Erato '04“ (Hrvatska), „Još ponekad sanjam“ (Hrvatska), „Rudnička vrela 2010“ (Srbija), „Kapija istoka i zapada“ (BiH), „Zbornik radova sa prvog evropskog fejsbuk pesničkog festivala; CD“ (Srbija), „Duhovna konekcija“ (BiH), „Garavi sokak 2011“ (Srbija). Objavljuje u bosanskohercegovačkom satiričkom (elektronskom) časopisu „MaxMinus“. Na konkursu za fantastični aforizam „Zvezde i mi“ (internet stranica „Belegbg“) dobio je prvu nagradu. Upravo tiska i drugu knjiga pjesama - „Odlazak“.
Pjesme su pisane na zajedničkom policentričnom standardnom jeziku“ (Kordić) kojim autor cijeli život govori i piše – „jeziku koji Srbi zovu srpskim a Hrvati hrvatskim“ (Krleža). Pjesma, po njemu, predstavlja lako prenosivi koncentrat emocije (nešto kao strijela Amorova) a ne (besmisleni) filozofski traktat koji bi, poput egipatskih hijeroglifa, čitatelj-Champolion trebao odgonetati. Po nacionalnostičovjek, rođen na ovoj planeti - mada s „dušom u oblacima“, ne kani niti „drugi svijet“, kada za to dođe čas, potražiti izvan nje.
*
Meteor kometu za kosu lovi,
a negdje tamo u dubini, dolje,
tvoja rodna planeta plovi...
Ni traga na njoj od zvjezdanog mira -
uzburkan to je, nemiran svijet.
Još uvijek na njoj caruje sila,
sigurni nisu ni ptica ni cvijet...
Nepravda pravdi disati ne da,
topova svuda odjekuje huk,
na zapadu propast, na istoku bijeda,
a iznad Zemlje zvjezdani muk.
Šapuću zvijezde, al' ne čuju ljudi -
svaka od njih nad nama jeca,
a mi ili jesmo il' se pravimo ludi,
jer pričasmo sa njima kad bijasmo djeca.
Sudbina djece je stasati, rasti,
jačati krila za prvi let.
Tako ćeš i ti sine porasti
i preuzet od nas ovaj jedini svijet.
A kada dođe tvoj trenutak snage
i tvoj bude svijet i ti budeš svoj,
čuvaj u srcu one sličice drage -
svitaca trepet i zvjezdani poj.
*
Svaka ptica svome leti jatu;
Srblji – Srblju, a Hrvat – Hrvatu.
Dok ljudi što jesu, a ne 'tice,
na čistacu stoje kano izdajice –
gdje ih gole, raspete na križu,
ptičurine kljuju a cuckovi grizu.
Jel' moguće, bolje biti ptica
sred graktanja, laveža i klica
uzavrele krvi naših jata –
crnoperih Srbalja, Hrvata...?
Ne bi l' možda, od sudbe na krstu,
lakše bilo promijeniti vrstu?
*
krv se prolijeva i svašta bude,
kad gnjev zahvati ljude.
Gomila se cestom valja,
čopori okolo jure za plijenom
kad gnjev zahvati ljude
i čiste sve što ne valja i valja,
kad gnjev zahvati ljude.
I ljuljaju se na kandelabru
leševi djece, očeva i majki
a brat kidiše na brata
kao pijani strvinar rata.
Kad gnjev zahvati ljude
sjemenja mržnje i bijesa kliju
a kad dozru, berba krvava bude –
kad gnjev zahvati ljude.
Kad gnjev zahvati ljude
nevažno je nevinim il' krivim biti.
Kad gnjev zahvati ljude ne pitaj,
bježi, kušaj se što bolje skriti.
Kad gnjev zahvati ljude.
*
Na Triglavu tada, ja sam staj'o
i pogledom širinu upij'o…
Domovino, da sam onda znao,
plakao bih, a ne bih se smij'o.
Letile su ptice oko mene,
a granica – nebo je bila…
Kuda god ja pogledom skrenem,
čini mi se – Zemlja moja mila
hvata se za ruke i radosno igra.
Bećarac il' slavonsko kolo
vrte se k'o nezasitna čigra.
Zemljo moja, oj što sam te vol'o!
Gledao sam Savu kako teče
nizbrdo, u slavonska polja;
s Dunavom gdje ona se sreće
sred žitnice, vojvođanskih polja.
Ponositu Bosnu sam promatr'o,
šarao mi pogled kud me volja…
Naivno, no s ljubavlju smatr'o
kako ćeš mi postajat sve bolja.
A na jugu, plesalo se oro.
Na Skadru je prebivala vila…
Vjerov'o sam, mada nisam mor'o:
Domovino, najljepša si bila!
Na Triglavu stojim ja i sada.
Ptice pored mene, k'o i prije, lete.
Al' u meni, nije više nada –
no sumorni grumen crne sjete.
Svi što niste ukaljani krvlju,
misao se moja na vas vraća…
Oprat ćemo, jednom, mi tu mrlju –
i ponovo bit' ćemo braća!
Domovinu gledat ćemo s gore,
kako nam se osunčana grije,
i ljubit' joj starodrevne bore,
a ona će opet – da se smije!
1994
Poezija apsurda
Pijani mornari na pijanom brodu
iz pijanog mora izbacuju vodu,
pa kada je izbace do posljednje tone
trabakula neće moći da potone!
No comments:
Post a Comment