SANELA PAVLICA

Sanela Pavlica rođena je 23.05.1982. u Pakracu, živi u Subotici.
Završila je višu poljoprivrednu školu, smjer biofarming.
Njeni prvi radovi objavljeni su u zbirci pjesama djece Pakraca “Prekinuto djetinjstvo” (1993), a njena prva zbirka pjesama “Dome moj” objavljena je 1997.godine.
Njeni radovi vrjednovani su diplomama na opštinskim, regionalnim i republičkim literarnim konkursima, čime je stekla pravo da pohađa i uspješno završi “Pesničku školu” u Beogradu 1998. godine.
Trenutno priprema svoju drugu samostalnu zbirku poezije u kojoj pored ljubavnih i misaonih stihova, preovladavaju rodoljubive teme.

PLAVA DALJINA

Vodite me negdje

Negdje

Gdje ratova nema

Već gorka je

Zemlja ova

Od suza prolivenih

Ovo nebo

Tako je blizu

Teško od gorčine i bola

I ko zla slutnja

Neka magla

Okolo tumara

Nosi miris

Paljevine i zaborava

Vodite me negdje

Negdje

Gdje nebo nježnije se plavi...

RAT

Poslušaj

Čuješ li olovne i teške

Korake neke

Da li i u tebi

Komešaju se

Neizvjesnost i strah

Dok jeziva buka ova

Slobodnu tišinu lomi

Zar opet

Zar ponovo dolazi rat

Čuješ li me sad

Zašto ćutiš

Kao ova pustoš oko nas

Otvori oči i pogledaj me

Ne odustaj

Nije još kraj

Gvozdeni koraci daleko odjekuju sad

Ka slobodnoj zemlji

Ponovo idu nekoj

Da plavo pretvore u mrak

I ponovo opet

Osjećam rat

Mada u daljini

Još uvjek je tu

U svakome od nas

HLADNA TOPLINA

Prozorsko staklo sve hladnije se bijeli

Ono tamo iza njega

Ljepotom kovitla se leprša

Prkosi zimi samo snijeg smijeli

Ne sluti da tugu neku u ljepoti toj nosi

Da nevinom igrom

Vrijeme zaustavlja

Suzi ovoj umornoj uporno prkosi

Čudna je ova hladnoća tiha bijela

Podsjeća na toplinu Božića

Na vrijeme

Kada je porodica bila na okupu cijela

I snijeg je radostan bio

U ovo doba

Nekada davno

U ljepotu svoju tugu je danas skrio

Kao da želi od nečega pobjeći

Kovitla se leprša pahulja roj

Al’ ostaje u tom začaranom krugu

Nepomično stojeći ...

OPOMENA

Da li to samoća jeca

Na rodnom pragu mom

Ili je to samo

Nejaki plač iz djetinjstva

Ostao da čuva moj dom

Da li se to tamo

Među korovom pustoš igra

Ili se samo to

Djeteta jednog smije

Radost bezbrižna

Da li je to sreća

Što mi je oteta tamo zaspala

Ili se to samo

Tuga budi

Kad prevlada sjeta

Da li će Sunce

Ponovo sijati

Nad tim komadićem neba

Ili će samo

Tama kao opomena ostati …

NE ZNAŠ

Ništa ti ne znaš

Ne znaš šta su to tuga i bol

Bez kuće šta je

Šta je to dom

Ništa ti ne znaš

Ne znaš kako su ljudi hladni i zli

Kako je kad se u srcu

Skamene boli

Ništa ti ne znaš

O muci i praznome stolu

Rat kad otme nevine duše

Ti i ne slutiš kako je to

Ništa ti ne znaš

Ne znaš kako se snovi k’o kule od karata ruše

Kad jedino ostaju uspomene

Usnule u jednom kutku moje duše

Ništa ti ne znaš

Ne znaš koliko si srećan

Ništa ti ne znaš

I bolje je tako

DA MOŽE VRIJEME DA SE VRATI

Kao kazaljke na satu

Jedna drugu godine sustižu

I čine niz

Od patnje i čežnje satkan

Svaka godina zgrčena u nizu

Čuva svoga vremena priču

Ispričanu usnama njemim

Zapamćenu pogledom izgubljenim

Sve te mog života priče

Miljama daleko od onog što se zove dom

Tako su različite

A toliko jedna na drugu liče

Može li prošlost ponovo da zaživi

Bar na kratko

Vrijeme u nazad da se vrati

Pored mane da prolete sve te minute i sati

Kad bi sudbina izbrisala tragove svoje

Što u nepoznatu daljinu vode

Opet bih bila dijete

Na čijim dlanovima gore ove zvijezde daleke...