LINDA PRUGO-BABIC

Linda Prugo-Babić (1980. g.) rođena i odrasla u Splitu.
Školovala se u Splitu, Novosibirsku, Dubrovniku, Sarajevu, Moskvi.
Stekla baletno obrazovanje, diplomirala slavistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila kao baletni pedagog. Kao učesnik i voditelj sudjelovala u mnogobrojnim kreativno-edukativnim radionicama i projektima.

Zaposlena je na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, asistent za oblast Ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te kao plesni pedagog u SOS Društvenom centru Hermann Gmeiner SOS Kinderdorf International.

Poezija joj je objavljena u Knjigomatu, Književnom žurnalu Omnibus, Kišobranu, SIC!-u, Novoj poetici, Libartesu, Pljuskovima, Škripu, Lacuna Magu. Pjesma Pandorina subverzija odabrana je za zbornik Garavi sokak 2011.

U pripremi je njena prva zbirka pjesama pod nazivom „Egzil. Tmina-strahovina.“ koju će štampati izdavač Omnibus iz Sarajeva.

INFEKCIJA MIGRENE

Vidim sebe a nisam iz sebe izašao

kao što voda ne može iz sebe isteći,

ali ja vidim sebe mutnog u svom perifernom vidu

kao mutnu kaplju pare iskukljalu iz vode.

Mrzim tog drugog

jer znam koliko je taman,

mutan, perfidan,

ali je, srećom, mnome okovan.

Istreniranom, oštrom kretnjom oka

vraćam onog drugog u sebe,

objekt je opet u fokusu

i svjesno puštam slijepu pjegu

neka naraste do okova bjeloočnica,

a na sljepoočnicama razrastaju se mrene

i samo pogledom prelaze na one

koji od njih ne boluju – infekcija migrene.

MOGUĆNOST PJEVANJA

Korijen riječi urastao mi je u grlo,

s godinama raste i širi se

i sužava mi dovod kisika,

ali ne gušim se.

Grlo zaraslo u korijenje,

mumlja opet nove i nove stihove,

u pjesme nove krećem kao

grlom u jagode.

Samo jedna misao,

čvrsta, stamena i postojana

kao deblo, debelo i glomazno,

stoji sred stihova:

prekrasna, beskonačna mogućnost pjevanja!

U SAGLASJU

Nostalgija se nadvila nada mnom kao magla,

obavila me kao sumrak,

kao bršljan na staroj teraci

koja je ostala u staroj splitskoj ulici,

ostavio sam sebe u djetinjstvu

da se ponekad mogu sebi vratiti,

sebe susresti u mediteranskom motivu

se ureljefiti, u reljef se ugraditi,

u susretu sebe sa sobom,

bar nakratko, se usaglasiti.

ZJENICA ZA NARCISA

Nakon što si otišla,

neopravdano si prisutna.

Odsutne su sad

minijature tvojih pokreta,

oble kao kružnice

u vodu bačenog kamena,

odsutne u mojim ogledalima-očima,

kao i lice tvog privatnog Narcisa

u mojim jezerima-zjenama.

Nema više ničega

u čemu bi se odražavala,

sad si i sama prozirna, blijeda,

neuvjerljiva, od vode satkana,

omjesečastila si se.

Bez krvi, bez srca, bez mog pogleda,

sedamdeset postotna si vodena otopina.