FUAD KOVAC

Fuad Kovač

Književnik i novinar, rođen 1. februara 1965. godine u Zurovićima kod Gacka (BiH).
Skoro 40 godina piše poeziju, a učesnik je mnogih književnih manifestacija na području bivše Jugoslavije kao prepoznatljivo poetsko ime najmlađe generacije. Zastupljen je u biltenu Književne omladine BiH za 1982. godinu.
Prozu, poeziju i književnu kritiku godinama objavljuje u mnogobrojnim bh. i regionalnim književnim listovima i časopisima. Član je Društva novinara BiH i Društva pisaca BiH u statusu istaknutog slobodnog umjetnika - književnika.
Od 1982. do 2005. godine bavio se novinarstvom, a pisao je za mnogobrojne listove i časopise i objavio oko 10 hiljada tekstova različitih novinarskih žanrova. Bio je urednik lista "Slovo" (izdavač Društvo pisaca BiH), a danas je urednik u časopisu za književnost i kulturu "Život" (izdavač Društvo pisaca BiH).
Osnivač je i predsjednik NVO "Futur art" iz Sarajeva koja se od aprila 2008. godine bavi realizacijom značajnih projekata iz oblasti kulture i obrazovanja. Objavio desetak knjiga poezije, proze i publicistike. Za dosadašnji književni rad dobio dvije prve nagrada Književne omladine BiH za poeziju (1983. i 1986. godine), Nagradu "Zija Dizdarević" za najbolju bh. pripovijetku u 2000. godini i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH (2011.) za najbolju knjigu za djecu i mlade objavljenu u 2010. godini. Živi u Sarajevu.

OSJEĆAJ

Plamen i vatra

jednako boli.

Važno je

plamen smjestiti u oko,

a vatru u srce.

Poslije dođu stihovi

kao nenadana kiša.

KAMEN I LICE

Bista

između zidova hoda.

I kamen i lice vrelo

prlja prste i oči.

Kao da se u njima uleglo sunce

i sad nas zrakama svojim rastaljuje...

Ili su i kamen i lice

samo različiti trenuci našeg doticanja

s vremenom od vatre

i s vremenom od leda

- dok u vatri i na ledu ispisujemo

svoja znamenja, povijesti i strasti?

ŽEĐ

Sijevao je kamen pod našim nogama

Kad smo hodili dolom

Žedni

Na svjetlucavoj površini vode praćakale su se ribe

I mjesec se ogledao

Vidjeli smo

Pod konopcem ovim nebeskim davio sam se

Svi u čudo zagledani

Osjetili smo

Rukovali smo se sa strašilom ko s komšijom

Ispijali željnogrlate kapi

U slast

Poglêdali smo u izazivajuće nizove

Slipavi po rukavima; slatkasti i ljuti

U isti mah

Češali smo grane ljubomorno

Mrak nam je ispijao usta

Suha od željâ

Sanjali smo kad će doći kraj kamenu i suncu

I kad ćemo otvorenih očiju

Presušiti kapi.

TRN

Crn je trn

Čeka da ubode

Ljuto u srce

Jutrom sam znao

Goniti krave na popasak.

Po rosi...

Po kiši...

Po suncu...

Po vremenu...

Po nevremenu...

Rukama vadila vesela majka

Sijeno iz pojate.

O Bože!

Ljut je trn

U majke nevolju napravio

Gnoj ispod zanoktice

Ko u oko da diraš!

Običan je trn

Niče svukuda

Bez reda i zakona

Posebno ovih godina

Tako nekako

Ko da u trnje zarastamo

I mi i naše uspomene.

UVIJEK PRVI PUT

U noćima besanim dok se prevrćeš

s lakta na lakat,

Tu sam...

Dotičem nečujno platno tvoga pokrivača.

U zraku koji ispuštaš,

poruke svoje pišem…

Na jastuku od labudova smijeha

krotko, kao zvjerčica, potom spavaš.

I kad se budiš,

ja te nanovo upoznajem s prizorom.

I ljubim kao prvi put.